Moja staza je tamo gdje nema puta

Vasionka je pisala o svojim poljima, a moja polja su – šume.

Otkako znam za sebe, mene nije vukla staza. Niti put. Mene je uvijek privlačilo ono gdje niko ne ide – tamo gdje je šuma gusta, gdje koraci tonu u lišće, gdje se moraš probijati i ponekad malo bojati.

U mom selu, iza naših kuća prostiru se bašte – ravne, pitome. Iza njih već kreće brdo. Tu su nekad bile njive – kukuruzišta, krompirišta – pa iza njih šuma. A iza šume – Kozara. Nema dalje.

Kad to gledam na Google Maps, sve izgleda ravno, skoro dosadno. Ali stvarnost ima svoje konture koje satelit ne vidi – bašte su ravne, ali onda strana, lagana padina, pa šuma što se penje sve više, kao da hoće da se dohvati neba.

Sjećam se jedne godine, pričala je moja strina kako nikad neće zaboraviti okopavanje kukuruza na tim stranama. “Nagnuto, klizavo, sunce prži, al’ motika ne pita.” I stvarno – u to vrijeme nisi imao izbora.

Danas – nema više kukuruza. Nema više ni ljudi. Te strane su sada zarasle. Trava, kupine, i šuma što polako uzima sve natrag. Ne zato što su ljudi lijeni, nego zato što ih više nema. Rat je ostavio prazninu, a priroda tu prazninu ne ostavlja praznom.

Tu, tik iznad jedne njive, na samoj ivici šume, nalazi se katoličko groblje. Nikad mi nije bilo jasno zašto baš tu. Hrvatsko selo je barem pet kilometara u drugom smjeru, dok je srpsko selo udaljeno svega par stotina metara. Logično bi bilo da je to pravoslavno groblje, ali nije. Pravoslavno je, zapravo, na sasvim drugoj strani – daleko i od njihovog sela. Nema logike, ali tako jeste.

Sahrane su nekad prolazile pokraj naših kuća, mada ne često – Hrvata je tu živjelo tek šačica. Sjećam se samo jedne sahrane, ona mi je ostala urezana, više kao slika nego događaj.

To groblje sam često posjećivala dok sam lutala šumom. Sama, naravno. Druga djeca su se bojala – i šume, i groblja, i tišine. Meni to nikad nije bilo jasno. Niti me je smetalo. Sama sam sebi bila dovoljna za avanturu.

Groblje nije bilo baš uredno, trava visoka, mahovina mekana pod nogama. Čitala sam imena na nadgrobnim spomenicima, zamišljala njihove živote, kako su izgledali, šta su voljeli, šta su radili. Nikad me nije bilo strah. Tamo je uvijek vladao mir. Duboka, gusta tišina, ali ne ona prazna – već ona što te zagrli i umiri.

Što sam bila starija, to sam se dublje upuštala u šumu. Sjećam se jednog mjesta gdje su jelke bile posađene tako da iz ptičje perspektive piše “TITO”. Nisam to tada razumjela – meni su to bile samo lijepe, pravilno raspoređene jelke. Kad sam roditeljima ispričala gdje sam bila, zaprepastili su se. “Znaš ti koliko je to daleko?” Nisam znala. Meni su daljine bile mjera za odrasle, a ja sam samo išla dok me noge nose.

A najljepše mi je bilo u brezovoj šumi. Tamo je sve bilo nekako prozračno – bijelo drveće, svijetla mahovina, zelenilo koje odmara oči. Tu bih znala leći, gledati krošnje i slušati ptice. Čist rahatluk.

I dan-danas volim otići u šumu. Ovdje, daleko od mog sela, i dalje tražim mjesta što dalje od utabanih staza za šetnju. Tamo gdje nema ljudi. Tamo gdje vlada tišina i gdje drveće šapuće jezikom vjetra.

Drveće koje, kao da zna, pruža grane da ga zagrliš. Kao da osjeća da će možda baš od tebe jednog dana čuti nešto kad budeš šaputala ispod zemlje.