zlatne ruke moje majke

Kad sam bila manja uvijek sam mater tjerala da mi priča o životu kad je ona bila dijete. Uvijek je imala neke smiješne anegdote, ali i dosta stvari koje su se totalno razlikovale od mog djetinjstva. 

Mama dolazi iz “imućne” familije,  jer u to vrijeme je zemlja bila imetak. Neko bi rekao seljačke/radničke familije, ne bježim ni i od toga. Imala je hrpu braće i sestara, tj. bilo ih je 14 ali u to vrijeme su djeca umirala pa ih je ostalo sedmoro. Tri sina i četiri kćeri. 

Osim zemlje imali su i stoku. Dido je počeo da radi u Austriji na baušteli a to sve kod kuće je ostalo na majki (čitaj nena, nane kako hoćeš..). Samo jedna parcela koju su obrađivali je imala 20 dunuma o drugima da ne pričam. Nije tad bilo traktora i ovih modernih izuma za obrađivanje. Motiku, vile, grablje ili sta već treba, u ruke i na njivu.

Mama je završila osnovnu i tu joj se divim, jer uz sav taj posao majka ih je tjerala u školu. 

Moja majka je znala pisati i citati, znala je arapski i bila je pobožna žena, što u to vrijeme za žene i nije bila normala.

Pričala mi je mama neki dan kako je majka uvijek čuvala bilo kakav papir ako je na arapskom, nije znala sta to znaci ali je učila Kur’an, pa nedaj Boze da se baci nešto sto bi moglo biti iz Kur’ana. 

Vjerovala je hodži i ono šta on kaže za nju je bio zakon, sto je mojoj mami bilo smiješno. Jedne je prilike rekla majki “hodze i popovi najveći lopovi”, ali je stajala na izlazu kad je to rekla da može pobjeći. “Gdje si to čula, sram te bilo, samo još jednom to reci”. I meni je bilo smješno kad mi je to pričala, ali poznavajući majku i znajući kako je bila pobožna vjerujem da je to za nju bio šok. 

Njeni roditelji ih nikada nisu tukli, bilo je dosta da povise ton. Znao se red i mir, znalo se čiji je šta posao. Zato su i mogli svu tu poljoprivredu imati. A nisu jedina takva porodica.

Mama se udala ‘79 i došla je u kuću gdje je moj otac bio najmlađi sin. Znalo se da najmlađi sin i snaha imaju odgovornost za njegove roditelje i sve sto dolazi uz to. Nije bilo toliko zemlje kao kod njenih ali dovoljno da je imala posla svaki dan, i na njivi/bašti/štali i kući. Moj otac nikada nije digao ruku na mater, nije bio proklet, ali je znao povisti ton. Osim toga nikada se nije suprotstavio ocu ili materi, moralo je biti kako oni kažu. Plata se redovno davala njima, i ako je njegov otac radio u firmi. 

Njegov otac je bio proklet insan, pio je povremeno a to pijančenje je trajalo danima. Mrzio je moju mamu jer dolazi iz imućnije familije “sta ona misli ko je, ovdje u mojoj kući neće šefovati”.

Kao da je šefovala….

Nisam ga nikada voljela, bilo me je strah sta će napravit kada se napije. Jedne prilike, dok je bio pijan, je htio moju mater da ubije. Ja sam bila svjedok. Od tada sam rekla i uvijek govorila da kad on umre neću zaplakati i neće mi biti žao. I nisam.

Mati je ipak ostala s mojim ocem, jer su htjeli zajednički život. Nije je život mazio nimalo. Patila je vjerujem i vise nego sto mi je ikada rekla. Kada je otac jedne godine otišao da radi u Alžir, njegov otac nas je istjerao iz kuće. “Neću ja da hranim tvoju ženu i djecu”. Ostali smo tu godinu dana kod maminih. 

Nakon toga otac je počeo da gradi kuću, mama je cjement, cigle i potrebni materijal vozila tačkama zajedno sa majstorima. Pravila im ručak, vodila brigu o svekrvi koja je imala moždani udar. Vodila brigu o meni, bratu, ocu. Nakuckavala dinar po dinar da bi nam mogla kupiti knjige i odjeću za školu. I onda kada se nekako život taman ustabilizivao, dođe rat.

Mene je mater uvijek tjerala da radim vise, da učim vise, da mogu više.

Nikada nije bila “nježna” prema meni kao prema mom bratu. Rodila sam se ‘80-te, na noge, čak i tu nije mogla bez velike patnje, doktor joj je skocio na stomak jer ja nisam htjela van. 

Mene je smatrala jačom i samostalnijom od brata koji je mlađi od mene 4 godine. Takva sam i bila od malih nogu, ništa me nije bilo strah i nikada nisam smatrala da nešto ne mogu samo zato sto sam žensko.

“Imaj svoj dinar, nikada ne zavisi ni od koga, pogotovo od muška”. To mi je uvijek ponavljala. Iz ove perspektive vidim zašto je prema meni bila stroga. Tad mi nije rekla da nikada sebi nije mogla ništa kupiti, da je sav novac išao svekru i da su raspolagali sa očevim novcem kako im volja.

Nisam tad znala da joj je odjeću koju je imala poslala sestra iz Njemačke. Kasnije mi je neke stvari pričala, ali ne priča ona o svojim traumama detaljno, jer kao i mnoge žene koje su prošle kroz traume, šuti i trpi. 

I onda se nađe neko i kaže da žene ne znaju šta je fizički posao. 

Moja mater dobro zna šta je fizički posao, zna šta je obrađivanje zemlje, uzgajanje stoke, pravljenje kuće od temelja. Zna šta je patnja. Ona je radila ono što ja nikada nisam, a vjerovatno nikada i neću. Ona se žrtvovala da bi moj život kao djevojčici, djevojci i ženi bio bolji od njenog. I za to joj beskrajna hvala, i hvala joj što me tjerala da budem jaka i da ne trebam zavisiti ni od koga.