Ja sastavim 100 postova u glavi, ali kad treba da ih zapišem mozak stane. Nema volje da stavi misli u slova.
Da li će moje rijeci promjeniti išta? Da li su za ovih 19 godina na blogeru ikada išta promijenile? Ne znam. Možda.
Ljutim se na nepravdu u svijetu, ljute me glupi ljudi, tj. ovce u toru koje mlate praznu slamu. Pa se skontam da ta ljutnja ne vodi nigdje sem grču u želudcu i gorčini koja samo mene lično jede, a ništa ne mijenja. A ne mogu ni zatvarati oči i uši na sve. Trebam i ganjam balans u tome svemu. Radim ono dobro što mogu, jer smatram da malena dobrota je ipak bolja od najvećeg zla.
Smatram sebe normalno inteligentnom osobom, ali nisam toliko pametna koliko želim da budem. Smatram isto da ako konstantno sebe usavršavaš i praviš boljom osobom od jučer, je suština bivanja.
Ne razumijem zle osobe, one koje svojevoljno koriste zlo prema drugima. Kako one spavaju? Da li misle da su dobre osobe? Da li žive u tolikoj zabludi?
Mene jede neka mala greškica koju napravim, i to još nenamjerno je napravim. Svaka ružna izgovorena riječ me smeta, čak i ako je to osoba zaslužila u trenutku.
Nisam perfektna, Bože sačuvaj, daleko sam od perfekcije. Svi griješimo, ali nastojati ispraviti i naučiti od grešaka je ono što nas čini ljudima. Boljim ljudima.
Od malih mogu sam imala istraživački, znatiželjni duh. Dugo sam bila naivna jer sam mislila da su svi kao ja, da su svi ljubazni, brižni, obazrivi, dobri prema drugima. Imala sam tad, a imam još uvijek, roze naočale kroz koje gledam svijet. Pa me stvarnost ošamari.
Ja nisam svoje obrazovanje niti zanimanje koje sam stekla. Mogla sam ostati na onom što sam prvo završila. Moje interesovanje za tehniku i tehnologiju me dovelo do skole koju sam prvo završila. Glavni predmeti su bili hemija, fizika, matematika i tehnologija.
Sjedila sam iza mikroskopa ili računara skoro 8 godina.
Taj famozni krah 2009. me naveo da razmišljam drukčije. Nije me to ispunjavalo više. Previše monotonije.
Počela sam raditi sa ljudima. Osjetila sam totalno drukčiju energiju kod sebe kada nekome dan uljepšam. Kada mi se zahvale.
Stvari se naprave i poprave, ali te stvari mi se nisu zahvalile.
Završim medicinski fakultet i ne kajem se što sam otišla u totalno drugom smjeru.
Moj posao, i ako ponekad stresan, me ispunjava. Jer tu osjećam da koristim svoj potencijal za nešto dobro.
Ne moram da glumim nešto, sve emocije su dozvoljene. U toku radnog vremena mogu se i smijati i plakati sa pacijentima. To u ranijoj karijeri nisam nikada osjetila.
Osjećam da sam ja JA, i na poslu i van posla.
Zahvalna sam Bogu za sve što je poslao na moj put. I loše i dobro. Jer da nema onog lošeg kako bi znali šta je dobro?
Svaka čast. Treba nam više tvoje vibre na ovom blogu❤️
💜
Razvijaš znanje o svijetu i sebi u njemu horizontalno, a ne (samo) vertikalno (specijalizacija u jednom). I ja sam takva.
To je neki ideal renesansnog čovjeka – razvijati se u raznim oblastima, djelatnostima i nije baš tačno da se ovaj ideal danas sistemski onemogućava, posebno na tržištima rada koja su veoma dinamična.
Dopada mi se ovaj tvoj iskaz. Traganje i pronalazak dijela svoje svrhe. Nezavršen kao takav, a to je saznanje još veća slast♥️
Tragač 🙌🏻
Najbolje što svi možemo jeste da radimo na sebi, tu uvijek ima posla.
Drago mi pročitati ovakve stvari. ❤️
De nam opet one karte svoje, da se malo zabavimo, šta misliš?
Ne bavim se vise kartama, jer sam počela da sumnjam u to odakle dolazi sva ta informacija.
Ne bih da gazim po mračnoj strani, pa sam ih parkirala.
I ako imam dobre namjere, i sve sam radila iz perspektive dobra, opet sam počela sa sumnjam. Đavo ipak voli da zavede i odvede…
Strašno mi se sviđa tvoj odgovor, kako je ovo sve odličan napredak i rad na ličnosti. Grlim te punisimo 😘
Fino je čut da ti je tako dobro na poslu. Meni nije svejedno kad imam neke neprimjerene misli prema nekom, a isto je sa djelima, ako sam rekao nešto u afektu nije mi svejedno, pa i ako je osoba zaslužila.
Nikome ne bi trebalo da bude svejedno.