Kad u Japanu nazovu tajfun “Jebi” onda znaš koliko je sati. Et’ toliko od mene.

Zadnji put sam pisala prije 4 mjeseca. Svaki put kada skontam da cu pisati predomislim se.
A najvise pisem kada se osjecam ovako kao sad, prazno. Rek'o bi covjek nemas ni sad sta pisati a opet najvise cini mi se imam rec' sad.
I ako nista posebno pametno.
Imam osjecaj da je svijet oko mene ogledalo koje ce svaki cas puci u milion komadica. Ogledalo koje je vec napuklo.
Kada bi me sad pitali jesam li sretna, rekla bih da nisam i nemam pojma u cemu je sreca i kako je biti sretan.
Kazu budi zahvalan za ono sto imas, jesam zahvalna ali nisam ispunjena sa radoscu. Ne znam sta me cini radosnom, iskreno.
Kad vidim ljude oko sebe i cujem sve te njihove probleme, gledam kako se razilaze i rastaju, pa zar nikom nije stalo da poradi na svojoj vezi? Tako se brzo prestane voljeti, preko noci.
Ja sam kao spuzva, upijam u sebe sve tudje probleme. A ne mogu reci prijateljima da mi ne pricaju sta ih muci, nije fer. Ali kad bi samo sat vremena mogli biti u mojoj glavi, da vide kako to ne mene utice.
Rece mi dragi jucer da ljudi kao ja ne znaju kako da se odalje od tudjih problema, rekoh ja ne bih voljela da sam ljudi kao ja, ali ne znam drukcije.
Umisljam si probleme koji i nisu moji, trazim greske gdje ih nema.
Ne spavam a i kad spavam imam kosmare, i onda tu gubim ljude koje volim, trazim ih, tu su na domaku ali opet onaj osjecaj usamljenosti u grudima u snu predje i u svjetlost dana, pa ga nosim na prsima.

Osjecam kao da gledam sebe negdje izvan sebe, ne znam vise ko sam ja.

Kad das sve od sebe i na kraju skontas da ipak nisi dobar, kako onda imati hrabrosti dati se opet necem ili nekom. Evo ti srce tu na tanjiru, izvadila sam ga pa ti vidi sta ces s njim. Svejedno je naviklo da uzmu noz i po ko zna koji put ga probodu.
I kad je sve ok ispliva onaj strah, ne moze sve biti ok, nesto mora biti pogresno. Tanka je linija izmedju intuicije i straha.
Umorna sam od nekih pocetaka. Daj mi kraj.

Gledam ovaj broj posjetioca na mom blogu, ovog časa je na 108618. Da sam dobila po marku za svaku posjetu...pihh bilo bi to puno para. Samo kažem.

gdje drugo da zabiljezim nego ovdje?
Vjerujem da su mnogi imali isto pitanje, ko sam zapravo ja? Jesam li ja samo onakva kakvu me drugi vide? Je li me to oblikovalo?
Prijatelji, porodica, ljubavnici, radne kolege itd itd.

Ne znam. Iskreno.

Ovo pitanje me snaslo vozeci se s posla neki dan. U sustini nista znacajno se nije desilo taj dan, niti te sedmice. Znam tacno mjesto gdje me jednostavno snasla neka panika, ne znajuci da odgovorim sama sebi poceh razmiljati o tome. Sto vise razmisljam to sve manje znam odgovor.
Vjerovatno ga necu nikad ni dokuciti ali jednostavno zelim da JA budem JA.

Sve sto cujemo o sebi valjda nam i stvarna neku sliku o nama. Komplimenti ili pogrde, sve nas to oblikuje u jednu ruku.
Sve ono lose sto cujemo o sebi u toku zivota nas blago receno pomalo sjebe. Neko postane jaci, neko podlegne tim ruznim rijecima ili cinovima.
Ja sam nesto izmedju. Vecinu zivota sam provela u slusanju kako nisam dovoljno dobra, sto od strane rodbine dok sam bila jos dijete, sto od prvog partnera koji je pokusao ubiti i ono malo samopouzdanja sto mi je ostalo.
Uvijek je bio onaj mali glasic koji mi je govorio da nije tako sto mi se govori, da sam bolja, pametnija i da nisam cak ni ruzna. S druge strane je ona iskrivljena slika koja je s godinama postala veca, pa se u meni sve nesto vaze, tamo-amo. Jesam dobra, nisam dobra. Jesam pametna, glupa sam. Vrijedis, ne vrijedis. I tako ta borba iz dana u dan.

Ljetos sam bila fakat sretna. Sretna sto sam tu tad, sto zivim, sto postojim. Rekla sam "fuck off" svemu i svima koji su stajali na mom putu i pravili moj zivot gorim.
Zadnjih mjesec dana sam opet nesto pocela da sveram. Ne mogu vise da se snosim nekom depresijom. Znam da je mnogo tesko razmisljati pozitivno kad je sve oko tebe negativa, ali korak po korak.
Nemam ja sto zivota i ovo je samo jedan i zadnji pokusaj. Nema veze sto ne znam ko sam, znam sta mogu i znam da nisam los covjek. To je bitno.

Cheers!