Kaže meni moja prijateljica da se muškarci ne mijenjaju već se samo mi mijenjamo da bi njima odgovarale. I kad skontam, tačno je tako. Pa neće moći tako drugovi i drugarice. Il' me voli il' ostavi. Nema treće više.

Prije nekih 7-8 mjeseci sam se prijavila na MyHeritage Founder Population project.
Imam nekih DNA matches sa nekim random stranicima, ponajvise iz USA. Najvecio dio DNA sto dijelim s nekim strancem je 1%. Mada ne vidim kako bi mogli biti familija, a 1% i nije nesto ogromno mada je zanimljivo.
Ono sto me najvise zanimalo je moje etnicko porijeklo. A taj test je uzeo najvise vremena, no eto danas sam dobila rezultat.
Sto hoce reci ovako:

68,1% Balkan
21,5% Istocna Europa
9,3% Sjeverozapadna Europa
1,1% Bliski Istok

Eh sad, ovo mi daje vise pitanje no odgovora. Ajd' dobro za Bliski Istok mogu shvatit, jer odatle maltene svi poticemo, ili bar tako kazu da su tamo prve civilizacije stvorene pa su je li kud koji mili moji, selili se u Europu ili gdje vec.
Moja familija je sva muslimanska koliko ja to znam, a ne znam bas puno. Ne mogu da pronadjem taj missing link, ko je prvi postao musliman i ko su oni bili prije Turske invazije.
Ocito neko iz Poljske, Rusije ili Madjarske kresnuo neku sa Balkana, moze to bit da je bila ljubav i eto tako se moj DNA razvio.
Svakako zanimljiv pojam glede rata '92. Tukli su se isti ljudi, bez-ve-ze!

I was so good at imagining things. Could play a whole movie in my head.
Now the time is running out and my imagination should become reality.
Become who you dream to be. It's time.

Naporan dan, naporni ljudi, naporno se koncentrisati o papirima koji su plivali po stolu.
Sve je to trebalo biti gotovo i spremno za prezentaciju koju mi je sefica proslijedila e-mailom: "Ovo je taman tema za tebe, imas dva dana da se pripremis"
Nije problem bila tema, znam dosta o tome a ono sto ne znam vec cu da naucim.
Problem je sto sam odsutna bila u mislima. Negdje skroz na kraju svijeta...

Spremalo se nevrijeme, samo onako kako to ljeti zna da bude. A ja, ja mrzim grmljavinu i sijevanje.
Strah je toliki da me nije stid ni zaplakati kad se zemlja zadrma od grmljavine.
Ma super to ljeto pocinje, onako sa crnim nebom i mirisom koji donose oblaci pred kisu.
Toplo je, mada to ne pomaze jer znam da ce samo grmljavina biti snaznija.
Jos sam krenula pjeske, eto ti sad, a znas da je u autu najsigurnije kada Tor mlati svojim cekicem.
Oprostila sam se brzo s kolegama, i uputila prema autobuskoj stanici.
Crnilo u horizontu je prilazilo sve blize i molila sam sve moguce bogove da bus sto prije dodje.
Nekako sam se osjecala sigurnije u busu sa svim tim nepoznatim ljudima koji su zurili u crnilo.
Ja sam zurila u njih i zamisljala gdje ko ide i ko se cim bavi, samo da mi prodje vrijeme.

Pet stanica kasnije izisla sam iz busa, stikle na nogama mi nisu dale da trcim, a jutros je bila super ideja da ih obujem.
Samo 200 metara i eto, tu je, samo 190 metara, i tako sam odbrojavala. Desetak koraka od vrata pocelo je da sijeva, skinula sam cipele i kao luda potrcala do vrata, kljuc je odavno bio spreman i ako sam se bojala imati bilo sta metalno u rukama, gurnula sam ga iz prve u bravu i taman je tad zatrestao prvi grom.
Srce je lupalo 250 i sva sam se tresla. Kako mrzim taj strah od tako neceg prirodnog.

Znao si koliko se bojim i stajao si vec u hodniku sirom rasirenih ruku i onim krivim kezom na licu.
Zagrljaj je na momenat bio spas, ali ova grmljavina nije imala namjeru da prodje brzo.
Poveo me je za ruku, i dalje bez ikakve price, pitanja, utjehe. U spavacoj je bio mrak, roletne su bile spustene, zavjese navucene i svjetla ugasena.
Telefonom je upalio zvucnike u sobi, Angus & Julia Stone su dovoljno glasno pjevali da se ne cuje nista sem njih.
Podigao je plahtu sa kreveta i pokazao rukom da sjednem, sjela sam na sredinu kreveta ukrstenih nogu, on mi se pridruzio i prekrio nas. Svjetlo telefona nas je obasjavalo i mogu misliti kako je to izvan izgledalo, dvije odrasle osobe se igraju satora na sred kreveta.
Trznula bih se svaki put kada bi grom udario jako blizu nas, ali on me je drzao za ruku i govorio da se ne bojim, da je tu.
Usne su mu prekrivale moje, ruke otkopcavale bluzu koja se lijepila za moje tijelo. Sve to lagano i bez zurbe, a htjela sam da pozuri. Da mi pocupa dugmice sa bluze, rastrga grudnjak i pokvari slic na suknji jer je zaboravio da ga svuce.
Uredno je otkopcavao, snimao, slagao i posmatrao s vatrom u ocima.
Ispod plahte je ljubio uzne, obraze, vrat. Drzao mi ruke vise glave i koljenima razdvajao moje noge.
Mogu misliti kako je to izvan izgledalo, dvoje odraslih koji se igraju satora na sred kreveta.


*mirise na kisu*

Ali, znači svaki put. Ama baš, svaki. Ko koga tu folira? Postaje mi blog kao Twitter feed. Što više reći u što manje slova. No barem sam tu. Da, to sam stvarno ja.